Osnovna škola kralja Tomislava Našice

U subotu 27.11.2010. godine predstavnici 7.e razreda posjetili su stogodišnjaka koji se rodio na drugi dan Uskrsa ponedjeljak, 5.4.1910. godine, a svoj 100 rođendan također je proslavio u ponedjeljak na drugi dan Uskrsa 2010. godine.

     Roko Sudar ime je jednog od najstarijih ljudi u Hrvatskoj. Star je  preko 100 godina. Kada nam je nastavnica rekla da idemo u Košku ga posjetiti nastao je tajac u razredu. Nismo mogli vjerovati da idemo u posjetu čovjeku starom 100 godina. Uzbuđenje je sve više raslo dok smo se približavali kući gospodina Sudara. Cijelo vrijeme u sebi sam se pitala kako izgleda jedan stogodišnjak. Hoda li on? Priča li ? Ili samo leži nepomičan na krevetu? To su bila neka od pitanja koja sam ih postavila sama sebi na putu za Košku. Ivona Farkaš, Stjepan Đanić, razrednica Đurđica Mašić i ja Laura  Karakaš sa sobom smo ponijeli i prigodne darove za gospodina Roka. Donijeli smo mu u čokančiću, koji smo oslikali na vjeronauku s motivom šljive, domaću rakiju, sok od jabuke i jabuke što on najviše voli. Na vratima nas je dočekala unukova supruga gospođa Zlata koja nas je lijepo primila u kuću i uvela u dnevni boravak gdje nas je počastila sa sokom i kolačima. Kasnije smo upoznali unuka Josipa Silija, Josipovu majku Evu, a doznali smo da gospodin Roko ima dvoje praunučadi Mariju i Davora. Ne zadugo na vratima se pojavio sjedi starac. Bio je to gospodin Roko. Sjeo je u svoju fotelju i počeo pričati o svom životu: „ Rodio sam se na drugi dan Uskrsa 5.4.1910. godine u Čamagajevcima pokraj Miholjačkog Poreča u siromašnoj obitelji . U devetoj godine ostao sam bez oca. Majka mi se kasnije preudala u Podravske Podgajce . Učitelj u osnovnoj školi bio mi je Ivan Strigar koji je bio jako strog i učenik koji nije bio dobar u školi dobio je šibom po ruci i po tabanima. Batina je iz raja izašla kaže stara poslovica. Danas su djeca zločesta, ne slušaju učitelje, roditelje i vlada veliko nasilje među djecom, ne poštuju odrasle. Očuh mi je dao da čuvam svinje.  Želio sam ići u školu jer nisam volio čuvati svinje. Kasnije sam se upisao u obrtničku školu u  Donjem Miholjcu za krojača. Nakon završetka školovanja 1926. radio sam u Donjem Miholjcu kao krojač. Otišao sam u Zagreb 1928. godine u Konkursnu školu za vojnika  pješačkog smjera. Kasnije sam otišao u vojnu službu u Celje u Sloveniju.Godine 1930. iz Celja  premješten sam u Zagreb gdje sam bio u 54. pješačkoj domobranskoj pukovniji.U Valpovu sam se 26.11.1939. godine oženio sam se s Anom Schveibert.  U Kninu 1942. godine rodila mi se kćer. U toku rata 1942. supruga  mi odlazi u Austriju.Kada se 1941. godine zaratilo poslan sam na talijanski front  i 1942. godine kod Teslića su me zarobili partizani. Odveli su nas preko Zagreba, Vršca u Sremsku Mitrovicu i zatvorili u topničke hangare, bilo nas je preko 500 zarobljenika, ležali smo na betonu i bili smo gladni. Ljudi su umirali u zarobljeništvu. Sjećam se da je domobran od gladi umro pokraj mene. Nakon amnestije iz zarobljeništva vratio sam se kući, kaže, niti vlastita majka me nije mogla prepoznati. Bio sam mršav, pun modrica i rana. Poslije rata sam upoznao Matu Petrovića iz Razbojišta , koji me je pitao želim li biti pisar u Podgoraču. Prihvatio sam to radno mjesto i sve do 1.7.1947. bio sam pisar. Tada sam ostao bez posla i 24.9.1949. Jozo Bošnjak me je dao radno mjesto matičara u Košku gdje sam ostao raditi i živjeti  u Koški sve do danas i stekao mirovinu 1965. godine.  Radio sam kao matičar u Koški i dolazio u Našice vjenčavati mlade parove kada je trebalo pomoći našičkim matičarima. Drugi put sam se oženio 2.8.1950. godine za Tereziju Sili koja je umrla 1997. Sve do 1965.vjenčao sam  puno parova i ne znam točan broj.

Bio sam osnivač Folklornog društva „Koškani“ u Koški zajedno s Matom Lukićem i Jozom Majstorovićem. Jako sam dobro plesao i pjevao. Bio sam  član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Koška i imao sam funkciju blagajnika i dobio sam  nedavno brončanu plaketu. Član sam i počasni član Udruge hrvatskog domobrana Valpovo. Od1955. pa do 1991. godine bio sam motritelj kišomjerne  stanice u Koški. U moje vrijeme kada sam radio napravljena je ulična rasvjeta, benzinska crpka, zdravstvena stanica, asfaltirali ceste Harkanovci, Lacići…

U mirovini sam već 45 godina.  Prije sam volio igrati Bingo, ali sada ne mogu jer slabije čujem i vidim. Još uvijek volim gledati televiziju, pogledati vijesti i kviz koji vodi Tarik Filipović.

U mladosti sam jeo voće, povrće, sir, mlijeko, žgance, kobasice, proju, krumpir, jabuke, banane, sok od jabuka i kompot  i na kraju popio jedan do dva gutljaja domaće šljivovice i aperitiva Amara prije jela. Još uvijek imam svoje zube, ali moram paziti što i kako jedem.

Posjetili su me za 100- ti rođendan župan Vladimir Šišljagić, gradonačelnik Osijeka Krešimir Bubalo, fratar iz Zagreba iz glasnika „ Glasa srca Isusova“ Josip Paletić. Voli bih upoznati našičkog  gradonačelnika Krešimira Žagara i da me dođe posjetiti. I na kraju smo ga zamolili da nam otpjeva svoju najdražu pjesmu  '' Lijepo ti je biti čobanica ''. Uživali smo slušajući kako nam gospodin Roko divno pjeva.

Tako nam je pričao i pričao. No njegova priča došla je do kraja i morali smo polako krenuti. Ovo nam je bio jedan veliki i jako lijepi doživljaj, jer smo upoznali jednog druželjubivog, duhovitog, veselog divnog čovjeka od 100 godina koje ne susrećemo svaki dan. Gospodinu Roku želimo da još dugo, dugo živ, a nadamo se i ponovnom susretu na 101. rođendanu. Na rastanku gospodin Roko nam je poklonio za uspomenu na njega vučedolsku golubicu.

Ponosni smo i čast nam je što smo što bili u društvu stogodišnjaka gospodina Roka Sudara.

Velika hvala obitelji Sili što nam je omogućila posjet našem dragom stogodišnjaku gospodinu Roku Sudaru.

   Molimo Vas ako nam možete pomoći naći stare osobe od 90 godina pa nadalje kako bi napravili popis najstarijih ljudi u našičkom kraju. Ime i prezime, dan, mjesec, godina rođenja, mjesto rođenja, koju školu završio i mjesto stanovanja i  adresa.

   Obavijestiti učenike 7.e razreda i razrednicu Đurđicu Mašić na e –mail durdica.masic@gmail.com