2015-01-27 22:18:12

27. siječnja - Dan sjećanja na holokaust
Dan sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti međunarodni je dan sjećanja kojim se želi podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata.
Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja za datum obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj dan 1945. Crvena armija oslobodila je 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma ovaj Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj.
 
Hrvatska je u studenome 2005. postala stalnom članicom Radne skupine za međunarodnu suradnju na području obrazovanja, sjećanja i istraživanja o holokaustu, a pojačana je osobito obrazovna djelatnost u tom smislu. U Izraelu, koji Dan sjećanja na holokaust obilježava u proljeće, od ove se godine istoga dana obilježava Nacionalni dan borbe protiv antisemitizma.    Holokaust   Slogan Arbeit macht frei koji se nalazio na ulazu u većinu njemačkih logora Izvorno, riječ holokaust označava žrtvu paljenicu, pri kojoj se spaljuje cijela životinja. Danas je međutim u cijelom svijetu ta riječ uobičajeno ime za genocid nad Židovima, te u širem značenju i sustavno istrebljivanje drugih grupa (prvenstveno Romi) za vrijeme nacističkog režima u Njemačkoj. To se značenje onda ponekad prenosi i na razne druge slučajeve sustavnog i/ili masovnog istrebljivanja ljudi. Izvorno značenje pojma holokaust (grčki olokauston: "potpuno spaljen", od prefiksa olo i kauston, spaljen) jest žrtva paljenica bogovima ili dušama pokojnika kod Grka i Rimljana, pri kojoj se obično (za razliku od drugih tipova žrtvi) spaljivala cijela žrtvena životinja. Kod starih Izraelaca postojao je analogni obred spaljivanja cijelog janjeta (hebrejski olam kalil: uništenje ognjem). Danas u svijetu u običajenoj upotrebi, "holokaust" je naziv za genocid nad Židovima (te, u širem značenju, i sustavno istrebljivanje drugih grupa), koje je za vrijeme Drugog svjetskog rata provedeno u Europi na teritoriju pod kontrolom nacističke Njemačke i njenih saveznika.  Riječ holokaust prvi je za taj genocid upotrijebio crkveni sabor protestantskih crkava tadašnje Zapadne Njemačke. Postupno je ušao u opću upotrebu i danas je to osnovno značenje riječi. Posebni termin upotrijebljen je, da bi se ukazalo na osobiti značaj i intenzitet mržnje prema Židovima i ideološke osude židovstva, koji su bili u osnovama nacističke ideologije. Iako je nacistička ideologija specifična (Židovi se proganjaju na temelju rase, a ne vjere), ta mržnja i osuda imaju duboke korijene u kršćanskoj civilizaciji (antisemitizam). Ubrzo nakon preuzimanja vlasti u Njemačkoj, nacisti počinju ostvarivanje jednog od svojih najvažnijih programskih ciljeva: iskorijeniti svaki utjecaj Židova u njemačkoj politici, ekonomiji i kulturi. Antižidovska kampanja pokrenuta je preko radija i novina, a u svim školama i na fakultetima uvedeno je znastveno "učenje o rasama" kao obavezni predmet. Donesen je niz antižidovskih propisa, koji kulminiraju proglašenjem Nürnberških zakona (Zakon o građanima Carstva i Zakon o zaštiti njemačke krvi i njemačke časti) 15. rujna 1935., Židovi gube njemačko državljanstvo; ne smiju obavljati nikakvu javnu službu (što naročito pogađa intelektualce: znanstvenike, profesore, liječnike, odvjetnike, novinare itd.), niti njihova djeca mogu pohađati javne škole; zabranjen je boravak Židova na javnim mjestima (parkovi, knjižnice, muzeji idr); zabranjeno je sklapanje braka između Arijaca i Židova kao i seksualni odnosi; zabranjeno je zapošljavanje Arijaca u kućanstvima Židova, itd. Ti će zakoni biti kasnije primijenjeni u svim pripojenim zemljama i okupiranim područjima, pa tako i u NDH. Pod njemačkim pritiskom i Italija je 1938. godine uvela antižidovsko zakonodavstvo. Mjere protiv Židova poduzimaju pod njemačkim pritiskom i zemlje istočne Europe; izuzetak je Čehoslovačka, koju međutim Njemačka zaposjeda 1938.-1939. Velik broj Židova emigrirao je iz tih država. U Njemačkoj je 1933. živjelo oko 500.000 Židova, od kojih je do 1939. oko 300.000 emigriralo. Na inicijativu predsjednika SAD-a F. D. Roosevelta održana je ljeti 1938., međunarodna konferencije o izbjeglicama u Evianu u Švicarskoj, ali nije dala rezultate: nijedna zemlja nije otvorila svoja vrata židovskim izbjeglicama. Mnogi od njih naseljavaju se u Palestinu. Međutim, u srpnju 1939. britanska vlada, suočena sa otporom Arapa, ograničava useljavanje Židova u Palestinu na samo 15.000 u slijedećih pet godina.Ubojstvo njemačkog konzula u Parizu u studenome 1938., poslužilo je nacistima kao povod za masovne nasilne akcije i odvođenje u logore (Kristalna noć)   Varšavski geto

Obavezno nošenje oznake na odjeći propisano je prvo za Židove u Poljskoj u studenom 1939., a kasnije i u Njemačkoj i drugim državama. Židovi su ponovo smješteni u posebne izolirane dijelove gradova (geta), od kojih je najveći bio u Varšavi; tamo je došlo i do jedinog organiziranog i masovnog otpora Židova. U jesen 1941. počela je realizacija plana, da se svi Židovi iz Njemačke i zaposjednutih područja srednje i zapadne Europe deportiraju na istok. Židovi su prikupljani i transportirani vlakom u stočnim vagonima; tisuće su pritom umrle. Taj je plan ubrzo bio zaustavljen odlukom o "konačnom rješenju". Konačno rješenje" Uspjeh vojnog pohoda na SSSR potakao je naciste na odluku, da se umjesto ranije planirane deportacije na istok provede "konačno rješenje židovsko pitanja", tj. fizička likvidacija svih Židova u Europi. Plan je na tajnoj konferenciji u Berlin-Wannseeu 20. siječnja 1942., (Konferencija u Wanseeu) izložio SS-Obergruppenführer Reinhard Heyndrich, šef Sigurnosne policije i Sigurnosne službe. On je bio osobno od Hitlera ovlašten da provede taj plan; svim državnim službama bilo je naređeno, da sudjeluju u istrebljenju pod vodstvom SS-a. Određeno je da svi nesposobni za rad trebaju biti odmah ubijeni, a drugi odvedeni na prisilni rad pod minimalnim životnim uvjetima sve, dok ne umru od iscrpljenosti. Kao oblik masovnih likvidacija naređeno je ubijanje plinom i strijeljanje. Nakon Heyndrichove pogibije (u atentatu u Češkoj) provođenje plana preuzeo je Adolf Eichmann. Na temelju te odluke osnovani su posebni koncentracijski logori te logori smrti. Dok su u koncentracijskim (sabirnim) logorima zatvorenici radili, jedina funkcija logora smrti je bilo sustavno istrebljivanje zatvorenika, najčešće uz pomoć visoko sofisticirane organizacije (primjerice, postojale su jedinice zatvorenika koje bi se brinule da krematorij neprekidno pali leševe). Logori smrti osnivani su ponajviše na području okupirane Poljske: Auschwitz (Oswiencim), Birkenau (Brzezinka), Treblinka, Mauthausen, Majdanek, Sobibor, Izbica i drugi. Kada je sovjetska vojska tijekom 1944., zaposjela Poljsku, likvidacije su nastavljene u logorima na njemačkom tlu: Dachau, Berge-Belsen i Buchenwald. U rujnu 1944., Heinrich Himmler izdaje naređenje, da se prestane s likvidacijama. Međutim, do oslobađanja od strane Saveznika, još su desetine tisuća umrle u logorima od gladi i zaraza. Dio deportiranih, najčešće žene, djeca i starci, pri dolasku u logore je odmah ubijen, dok je dio privremeno ostavljen na životu kao robovska radna snaga; dio bi umro od iscprljenosti, a ostali su kasnije također ubijeni. U prvo su vrijeme žrtve, ukoliko ih nisu strijeljali na stotine i tisuće, ubijane pomoću ispušnih plinova kamiona u vožnji: pedesetak bi bilo nabijeno u hermetički zatvoren prostor u koji je bila prespojena ispušna cijev, tako da bi se svi pogušili. Kasnije je masovno ubijanje usavršeno: tvrka DEGESCH – Njemačko društvo za borbu protiv štetočina – isporučivala je brzodjelujući plin ciklon-B. Pomoću ovog plina krvnici iz SS-a organizirali su "racionalno" masovno ubijanje u željezničkim vagonima ili u prostorijama kamufliranim kao kupaonice s tuševima. To je omogućavalo da se prevarene žrtve same svuku pa su im tako oduzete i odjeća i razne sitnice, koje su još posjedovali. Nakon smrti, prije bacanja u peći za spaljivanje, čupani su zlatni zubi. Od zubnih proteza, nakita i prstenja dobiveno je 17 tona zlata. Uz ubijanje u logorima, sustavno istrebljenje Židova i drugih provodile su posebne jedinice, tzv. SS-Einsatzgruppen, organizirane u sastavu svake pojedine njemačke armije za djelovanje u pozadini; u njima su sudjelovali i litvanski, latvijski, bjeloruski i ukrajinski pomoćni policajci. Osim odvođenja i likividacije u logorima, organizirali su i pojedinačna i masovna strijeljanja na raznim mjestima. Cijeli je proces, nakon spomenute Heyndrichove pogibije, bio u nadležnosti Adolfa Eichmanna, koji je pokazao velike organizacijske sposobnosti i bitno doprinio da ubijanje ide sve brže i sve efikasnije. Bez obzira na njegove napore, Holokaust je s vremenom ipak počeo crpiti velike logističke resurse Reicha i tako posredno utjecati na situaciju na bojnom polju. To je, po nekim ocjenama, bio jedan od razloga zašto zapadni saveznici i SSSR, iako su raspolagali podacima o tome što se događa, nisu uložili bitne napore u cilju zaustavljanja Holokausta, koji se nastavio sve do samog kraja rata, odnosno sloma nacističke Njemačke. U Jasenovcu, jedinom logoru smrti u Europi koji nije bio pod njemačkom upravom, ubijeno je, uz ostale (uglavnom Srbe - oko 50.000 - vidi članke Srbi u NDH i Srbi u NDH: Broj žrtava), oko 13.000 Židova i 10.000 Roma. Holokaust je iza sebe ostavio trajne posljedice. Računa se da je u njemu ubijeno 5.29 do 6 milijuna Židova, odnosno trećina svih Židova koji su prije rata živjeli u svijetu. Demografska slika u Europi se bitno promijenila, pogotovo u Istočnoj i Srednjoj Europi, gdje su židovske zajednice prestale postojati. Najveći dio preživjelih je odlučio emigrirati u SAD, odnosno u Palestinu, gdje je stvorena židovska nacionalna država Izrael. Romi su druga grupa koja je bila objekt genocida. Broj njihovih žrtava teško je procijeniti: iznose se brojke između 220.000 i 800.000, što iznosi između četvrtine i polovice njihovog ukupnog broja u Europi. Sa svim drugim grupama koje su sustavno istrebljivane, broj žrtava holokausta (u širem smislu riječi, ne uključujući samo Židove) obično se procjenjuje na devet do 11 milijuna, iako neke procjene idu i do 26 milijuna. Slično kao i prvi svjetski rat, Holokaust je predstavljao veliki šok za tadašnju zapadnu civilizaciju. Mnogi su se teško mirili s time da je ubijanje u takvom opsegu i s takvom razinom bešćutnosti moguće u 20. stoljeću, pogotovo kada dolazi od strane tako napredne, prosvijećene i civilizirane države kao što je Njemačka. Još se teže bilo pomiriti s činjenicom, da su u svrhu tog projekta korištena najmodernija dostignuća znanosti. Zato se Holokaust često opisuje kao jedinstveni događaj u svjetskoj povijesti, odnosno odgovornost za njega se pripisuje ograničenom broju ljudi – najčešće samom Adolfu Hitleru i uskom krugu njegovih pristaša – i specifičnom spletu okolnosti za koje je malo vjerojatno, da će se ikada ponoviti. Iznose se međutim i teze da Holokaust ne bi bio moguć, barem ne u tako masovnom opsegu, da nacisti nisu uživali prešutnu ili otvorenu podršku nežidovskog stanovništva, čak i u okupiranim zemljama poput Poljske, motiviranu pohlepom i otvorenim antisemitizmom. Naziv Kristalna noć (njem. Kristalnacht) odnosi se na događaj u studenom 1938. godine u nacističkoj Njemačkoj, u okviru sustavnog progona Židova, nazvanog holokaust. U listopadu 1938. godine, 15.000 Židova poljskog podrijetla protjerano je iz Njemačke i iskrcano na poljskoj granici.antisemitska poljska vlada, koja je govorila o vlastitome "židovskom pitanju", odbila ih je primiti. Njih oko 5.000 ostalo je na ničijoj zemlji. U znak osvete sedamnaestogodišnji Herschel Grünspan, kojem su protjerali roditelje, izvršio je 7. studenoga atentat na konzula njemačkoga veleposlanstva u Parizu, ubivši ga hicima iz pištolja. Nacistička je stranka to proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga organizirani su "spontani" protužidovski izgredi, po razbijanju stakala izloga kasnije nazvani Kristalna noć. Uništeno je i opljačkano najmanje 7.000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno 177 sinagoga i ubijen 91 Židov. Oko 30.000 Židova uhićeno je i i odvedeno u koncentracijske logore. Potkraj godine većinu su pustili, no tisuću je osoba u međuvremenu izgubilo živote. Osim toga, nacistička je država njemačkim Židovima, kao kaznu za atentat, odredila novčanu kaznu od milijardu maraka. Istovremeno je izdana naredba da se svi židovski dućani i poduzeća, koja su još postojala, predaju u "arijske" ruke. Preostali Židovi ostali su tako bez većine svog kapitala i praktički bili isključeni iz njemačkoga ekonomskog života. Slijedilo je konačno rješenje u Holokaustu.  

Osnovna škola Kralja Tomislava Našice