2012-11-23 18:55:11

Učenici 5.d razreda obilježili Dan sjećanja na žrtve Vukovara

Na satu razrednog odjela učenici 5.d razreda  i razrednica Đurđica Mašić obilježili su „Dan sjećanja na žrtve Vukovara“, na tragediju herojskog grada koji je svoju bol, patnju i herojsku obranu utkao u hrvatsku slobodu i neovisnost.

 

 

 

 

 

 

 

Povodom obilježavanja pada grada Vukovara, te u spomen i sjećanje na sve poginule civile i branitelje grada učenici su zapalili svijeće i pomolili se.
Učenici su željeli odati počast svim sudionicima obrane Vukovara, ali i Domovinskog rata i dostojanstveno se  prisjetili junaštva grada i njegovih ljudi.  Predsjednica  razreda Josipa Smrček, zamjenica predsjednika razreda Dora Hanižjar i  Matej  Mandić zapalili  su svijeće. Učenici su izmolili  molitvu za sve stradale, poginule civile i branitelje grada Vukovara. … Vukovar nije samo grad heroj, on je simbol svehrvatske obrane, junaštva i žrtve za neovisnu Republiku Hrvatsku…
 Gledali su prezentaciju „ Vukovar, ime sveto“ 18.11.1991.-18.11.2012. i svaki učenik je čitao dio prezentacije, a među njima je bila  priča poznatog vukovarskog heroja novinara Siniše Glavaševića koju je pročitao Oliver Posavec:

PRIČA O ZAGRLJAJU

(Siniša Glavašević)

Kad sam bio mali, posve mali, nisam volio da me gospođe koje su susretali moji roditelji, grle i ljube. Svašta su me ispitivale, ponekad i takve gluposti da sam se čudio njihovoj hrabrosti. Ali sam mislio da je to dio neke igre, ritual koji one moraju proći da bi poslije mogle razgovarati s mojim roditeljima. Meni je to ipak bilo suviše nepristojno ali sam pristajao na sve. Znao sam čak i lijepo pozdraviti. Naučili su me stariji stotinama sitnih pojedinosti koje sam smatrao nevažnima. I onda rat. Tek kad smo ostali goli i bosi pred strašnom životnom neumitnošću, kad smo skinuli sa sebe sve prljave životne navike koje smo navlačili svako jutro pred zrcalom, a zaboravljali ih skidati, kada smo se riješili svega onog što nas čini opasnima, tek sada smo se onako jadni, i opet mali, pod zvijezdama zagrlili. I ja sam sada konačno shvatio važnost i bit zagrljaja.
Kad nekoga grlite to je znak da više nemate riječi zahvalnosti što je s vama, to je ono hvala koje vas pokreće da u tom trenutku živite samo za tu bliskost. A nije bilo tako. Zagrljaji su bili najjeftiniji način da preživite susret do kojeg vam uostalom nije stalo. Mislim da će ljudi koji žive ovaj rat još dugo u svojoj svijesti nositi iskon te geste. Tako i treba. Da smo svi to znali, možda svega toga i ne bi niti bilo. Kada nekoga grlite, učinite to punim srcem, cijelim bićem jer ne znate što će vam donijeti sljedeći trenutak.


 


Osnovna škola Kralja Tomislava Našice